Nguka oKhalai. Oku na oomvula heyali. Edhina lye otali ti “ngoka omwaanawa” melaka lye lyOshimbukushu.
Jen Khalai. Ŝi havas sep jarojn. Ŝia nomo signifas “la bonulo” en ŝia lingvo, la lubukusa.
Khalai okwa penduka e ta popitha omuti gwomalemune. “Alikana, muti ngoye gwomalemune koka e to tu pe omalemune ogendji ga pya nawa.”
Khalai vekiĝas kaj parolas al la oranĝujo. “Oranĝujo, mi petas, kresku granda kaj donu al ni multe da maturaj oranĝoj.”
Khalai okwa yi kosikola. Mondjila okwa popitha omwiidhi. “Oomwiidhi ne alikana kaleni mwa ziza nawa no inamu ganya nando.”
Khalai piediras al la lernejo. Survoje ŝi parolas al la herbo. “Herbo, mi petas, kresku verda kaj ne sekiĝu.”
Khalai okwa ende poongala dhokelundu. “Oongala ne kaleni aluhe mwa sheneka opo ndi mu tule momafufu gandje.”
Khalai preterpasas sovaĝajn florojn. Floroj, mi petas, daŭre floru, tiel ke mi povos meti vin en mian hararon.
Posikola Khalai okwa popitha omuti gu li mehalandjandja. “Muti ngoye iitayi yoye yi andjaganeka, opo tu wape okulesha tu li momuzile gwoye.”
En la lernejo Khalai parolas al la arbo en la centro de la korto. “Arbo, mi petas, kreskigu grandajn branĉojn, tiel ke ni povas legi sub via ombro.”
Khalai ta popi nuumeno mboka wa ninga po olugumbo lwosikola. “Kokeni mwa thita nawa opo aantu aawinayi yaa vule okuthawa nokuya meni mosikola.”
Khalai parolas al la arbedo, kiu ĉirkaŭas ŝian lernejon. “Mi petas, kresku forta kaj haltigu la malbonulojn enveni.”
Khalai sho a shuna kegumbo, okwa yi komuti gwomalemune nokwa pula, “Ano omalemune goye inaga pya natango?”
Kiam Khalai revenas hejmen de la lernejo, ŝi vizitas la oranĝujon. “Ĉu viaj oranĝoj jam estas maturaj?” demandas Khalai.
“Omalemune natango omagongwa,” Khalai osho a keme. “Otandi galuka ishewe ongula. “Khalai osho a lombwele omuti. “Ngiika otandi adha wu nine ndje elemune lya pya!”
“La oranĝoj estas ankoraŭ verdaj,” Khalai suspiras. “Mi morgaŭ revidos vin, oranĝujo,” Khalai diras. “Eble tiam vi havos maturan oranĝon por mi!”