Iun tagon regis malsato en la lando. Aglo devis paŝi tre malproksimen por trovi manĝaĵon. Ŝi revenis tre laca. “Devas esti pli facila maniero vojaĝi!” diris Aglo.
Bwe bwakya ku makya Wankoko
yali afunye ekirowoozo ekirungi.
Yatandika okukuηηaanya
ebyoya by’ebinyonyi ebyali
byafa edda. Wankoko n’agamba
nti, “Tutunge ebyoya bino
tubigatte ku byaffe. Oboolyawo
kiyinza okutwanguyiza nga
tutambula.”
Post bona dormo Kokino havis brilan ideon. Ŝi komencis kolekti la falintajn plumojn el ĉiuj siaj birdaj amikoj. “Ni kudru ilin kunen super niaj propraj plumoj,” ŝi diris. “Eble tio faros vojaĝi pli facila afero.”
Ku kyalo ekyo kyonna,
Wakamunye ye yekka eyalina
empiso era ye yasooka
okutunga.
Teyalwa n’abuuka ng’alina
ebiwaawaatiro ebirungi ddala
era n’alaba nga Wankoko
amulese wansi ddala. Wankoko
yatuuka n’akoowa okutunga.
Yateeka empiso ku kabada
n’agenda mu ffumbiro
okufumbira abaana be emmere.
Aglo estis la sola en la vilaĝo kun kudrilo, do ŝi komencis kudri unue. Ŝi faris al si paron da belaj flugiloj kaj flugis alta super Kokino. Kokino prunteprenis la kudrilon, sed ŝi baldaŭ laciĝis pri kudrado. Ŝi lasis la kudrilon sur la ŝranko kaj iris en la kuirejon por prepari manĝaĵon por siaj infanoj.
Sed la aliaj birdoj vidis Aglon flugi for. Ili petis Kokinon prunti al ili la kudrilon por fari flugilojn ankaŭ por ili mem. Baldaŭ birdoj flugis ĉie supre en la ĉielo.
Ekinnyonyi ekyasembayo
okutuunga bwe kyakomyawo
empiso, Wankoko teyaliiwo.
Abaana ba Wankoko ne batwala
empiso ne batandika
okugizannyisa. Bwe baakoowa
okugizannyisa ne bagireka mu
musenyu.
Kiam la lasta birdo redonis la pruntitan kudrilon, Kokino ne estis tie. Do ŝiaj infanoj prenis la kudrilon kaj ekludis kun ĝi. Kiam ili laciĝis pri la ludo, ili lasis la kudrilon en la sablo.
Ku olwo emisana Wakamunye
yakomawo ewaka. Yabuuza
empiso ye gy’eri asobole
okutunga ebyoya ebyali bitadde
ng’ali ku lugendo lwe. Wankoko
yanoonya ku kabada, mu
ffumbiro, mu luggya naye nga
empiso terabikako.
Poste tiun posttagmezon, Aglo revenis. Ŝi petis la kudrilon por ripari iujn plumojn kiuj malfiksiĝis sur ŝia vojaĝo. Kokino rigardis la ŝrankon. Ŝi rigardis en la kuirejon. Ŝi rigardis en la korton. Sed la kudrilo troviĝis nenie.
Wankoko ne yeegayirira
Wakamunye nti, “Mpaayo
olunaku lumu bwe luti
nginoonye awo olyoke ate
oddemu obuuke onone
emmere.” Wakamunye
n’amugamba nti, “Nkuwadde
olunaku lumu lwokka. Empiso
bw’otoogirabea nga
onsasulamu omu ku baana bo.”
“Nur donu al mi tagon,” Kokino petegis Aglon. “Tiam vi povos ripari vian flugilon kaj flugi por akiri manĝaĵon denove.” “Nur unu tagon pli,” diris Aglo. “Se vi ne trovos la kudrilon, vi devos doni al mi unu el viaj idoj kiel pagon.”
Wakamunye bwe yakomawo
enkeera, n’asanga Wankoko
ng’atakula mu musenyu
okunoonya empiso naye nga
tagiraba.
Wakamunye kye yava akka
wansi n’ayoolawo akaaana ka
Wankoko kamu n’akatwala.
N’okuva olwo Wakamunye buli
lw’ajja, asanga Wankoko atakula
okunoonya empiso.
Kiam Aglo venis la venontan tagon, ŝi trovis Kokinon skrapantan en la sablo, sed neniu kudrilo. Do Aglo flugis tre rapide kaj kaptis unu el la idoj. Ŝi forportis ĝin. Ĉiam post tiam, kiam ajn Aglo aperas, ŝi trovas Kokinon skrapantan en la sablo por la kudrilo.
Wankoko buli lw’alaba ku
kisiikirize ky’ekiwaawaatiro kya
Wakamunye ng’alabula abaana
be ng’abugamba nti, “Muve
mangu mu kyangaala mugende
mkweke.” Nabwo nga buddamu
nti, “Naffe tetuli basiru, ka
tudduke.”
Kiam la ombro de la flugilo de Aglo falas sur la kampo, Kokino avertas siajn idojn. “Eliru el la nuda kaj seka tereno.” Kaj ili respondas, “Ni ne estas malsaĝuloj. Ni kuros.”