Sikunino somama kwa kere somutaro, kwa zulire yilya, rukokotwa, ntani kawandja. Nye yoyiwa unene eyi ya vhulire ku kara mo kwa kere mabanana. Nampili ngomu va kere omama asi kwa kere novatekuru wovanzi, mo ka horehore nadivira asi nyame va here po unene. Nkenye siruwo ngava zigida nge kembo lyawo. Awo va vhulire kutantera nge ko yimwe yemehoramo. Nye kolili ehoramo limwe eli va dilire kutantera nge: oku ngava pungura mabanana yipo gapye.
La ĝardeno de avinjo estis mirinda, plena da sorgo, milio kaj manioko. Sed plej bonaj de ĉio estis la bananoj. Kvankam avinjo havis multajn genepojn, mi sekrete sciis, ke mi estas ŝia plej ŝatata. Ŝi ofte invitis min al sia domo. Ŝi ankaŭ diris al mi sekretetojn. Sed estis unu sekreto, kiun ŝi ne dividis kun mi: kie ŝi maturigis bananojn.
Ezuva limwe tani mono sikumba sosinene vana tura pomutenya ponze zembo lyomama. Apa na pulire asi yisinke ya ngoso, elimbururo tupu nagwene kwa kere asi, “Esi kuna kara sikumba sange soupure.” Pepi nosikumba, kwa kere ko yihako yomabanana eyi va piragwira omama mwaza siruwo. Ame kwa here kudiva asi yisinke. “Yihako ya sinke, mama?” Yimo na pulire. Elimbururo tupu na gwene kwa kere, “Ayo yihako yange youpure.”
Iun tagon mi vidis grandan pajlan korbon metitan en la sunbrilo ekster la domo de avino. Kiam mi demandis, por kio ĝi utilas, la sola respondo, kiun mi ricevis, estis: “Ĝi estas mia magia korbo.” Apud la korbo, estis pluraj bananfolioj, kiujn avino turnis de tempo al tempo. Mi scivolis. “Por kio servas la folioj, avinjo?” Mi demandis. La sola respondo, kiun mi ricevis, estis: “Ili estas miaj magiaj folioj.”
Eyi kwa kere sili yininke yoyiwa kutarera omama, mabanana, yihako yomabanana ntani sikumba sosinene. Nye omama tava tumu nge nize ugenda konane. “Mama, nina kanderere pulisireni nge yipo nivhure kutarere apa muna kurongikida…” “Wa ha kara muhuzuvhu, munona, rugana moomu vana ku ku tantera,” yimo va pamperekedere. Yipo na tamekere kuduka.
Estis tre interesa rigardi Avinjon, la bananojn, la bananajn foliojn kaj la grandan pajlan korbon. Sed avinjo sendis min al mia patrino pro komisio. “Avinjo, mi petas, lasu min rigardi dum vi preparas …” “Ne obstinu, infano, faru tion, kion oni diras al vi,” ŝi insistis. Mi ekkuris.
Apa na ka tengwire, omama awo kuna hingire ponze nye kapi vana kara nosikumba ndi mabanana. “Mama, kupi ko sikumba, kupi ko mabanana nagenye, ntani kupi…”Nye elimbururo tupu nagwene kwa kere, “Nayinye moyili mevega lyange lyoupure.” Eyi kwa gusirenge sili mukumo unene.
Kiam mi revenis, avinjo sidis ekstere sed kun nek la korbo nek la bananoj. “Avinjo, kie estas la korbo, kie estas ĉiuj bananoj, kaj kie …” Sed la sola respondo, kiun mi ricevis, estis: “Ili estas en mia magia loko.” Ĝi estis tre seniluziiga!
Konyima zomazuva gavali, Omama tava tumu nge ni ka rete mpango zawo zokugendesa monzugo zawo. Tupu nazegurura ngesi muvero, kwa tambura nge edumba lyenene lyomabanana gana pi nawa. Monzugo zomonda kwa kere mo sikumba sosinene soupure somama. Aso kwa sihorekere sili nawa konhi zonguho zokukurupa. Ame tani sidamuna nokufumbwira edumba eli lyorupekwa.
Du tagojn poste, avinjo sendis min preni ŝian bastonon el sia dormoĉambro. Tuj kiam mi malfermis la pordon, bonvenigis min la forta odoro de maturaj bananoj. En la interna ĉambro estis la granda magia pajla korbo de avinjo. Ĝi estis bone kaŝita sub malnova litkovrilo. Mi levis ĝin kaj flaris tiun gloran odoron.
Omama ezwi lyawo kwa zigidire nge nosinka, “Yisinke ono ku ya rugana? Gengerera ko nokureta mpango zange.” ame yipo nagendere kupwaga nitware mpango zokugendesa. “Yisinke ono kumenya-menyena?” Yimo va pulire nge omama. Epuro lyawo kwa ninkisire nge nidimburure asi ame kwamenya-menyene morwa menongonona lyevega lyawo lyoupure.
La voĉo de avinjo surprizis min, kiam ŝi vokis: “Kion vi faras? Rapidu kaj alportu al mi la bastonon.” Mi elrapidis kun ŝia bastono. “Pri kio vi ridetas?” Avinjo demandis. Ŝia demando konstatigis min, ke mi ankoraŭ ridetis pro la malkovro de ŝia magia loko.
Ezuva lyakweme ko apa omama va wizire va ya dingure onane, Ame yipo na zire usimbu kembo lyawo ni ka tare nawa hena mabanana. Ago kwa kere moyitungu yago nagenye gokupya nawa. Tani damuna limwe ntani tani lihoreke mohema zange. Apa naswikire sikumba hena nawa, tani zi usimbu konyima zembo ntani tani li usimbu. Eli kwa kere ebanana lyoutovara unene na dira kumakera rumwe.
La sekvan tagon, kiam avinjo vizitis mian patrinon, mi rapidis al ŝia domo por denove kontroli la bananojn. Estis aro tre matura. Mi elektis unu kaj kaŝis ĝin en mia robo. Ree kovrinte la korbon, mi iris malantaŭ la domon kaj rapide manĝis ĝin. Ĝi estis la plej dolĉa banano, kiun mi iam gustumis.
Ezuva lyakweme ko, awo omama mosikunino kuna kutoragura yikwahidi, ame tani henduka hena yipo ni ka zunze mabanana. Momu-momu tupu hambara nagenye gana pi. Eyi kwa tumangedere nge niguse nagenye gane, monzira zange zokundjakayika ngano nize kevero, tani zuvhu omama vana ku kohora ponze. Ame navhulire kuhoreka nawa mabanana monda zohema zange ntani tani lipiti nawo.
La sekvan tagon, kiam avinjo estis en la ĝardeno, rikoltante legomojn, mi enŝteliĝis kaj rigardis la bananojn. Preskaŭ ĉiuj maturiĝis. Mi ne povis ne preni kvar. Dum mi piedpintis al la pordo, mi aŭdis la tuson de avinjo ekstere. Mi sukcesis ekkaŝi la bananojn sub mia robo kaj preterpasis ŝin.
Ezuva lyakweme ko kwa kere ezuva lyoyirandeswa. Omama kwa pindukire kulivinduka. Awo nkenye apa ngava twara mabanana gokupya ntani kawandja va ka randese komarandesero. Kapi na kere mongenderera zo ku ka va dingura ezuva olyo. Nye eyi kapi ya vhulire kuninkisa nge asi nidire ku ka va dingura siruwo sosire.
La sekva tago estis bazara tago. Avinjo frue vekiĝis. Ŝi ĉiam prenis maturajn bananojn kaj maniokon por vendi en la bazaro. Mi ne rapidis viziti ŝin tiun tagon. Sed mi ne povis eviti ŝin longe.
Konyima zongurova zina ame kwa zigidire onane notate, ntani omama. Ame na yi divire nare asi morwa sinke. Masiku gezuva lina neyi nazire ni ka rare, na yi divire asi ngani lifira hena kuvaka, kapisi komama, na hena kapisi kovakurona vange, ntani novantu tupu wokulikarera.
Poste tiun vesperon vokis min mia patrino kaj patro, kaj Avinjo. Mi sciis kial. Tiun nokton, kiam mi ekdormis, mi sciis, ke mi neniam plu povos ŝteli, ne de avinjo, ne de miaj gepatroj, kaj certe ne de iu alia.