Elŝuti PDF-on
Reiri al la rakontolisto

Amatoke A’baba La bananoj de avinjo

Verkita de Ursula Nafula

Ilustrita de Catherine Groenewald

Tradukita de Dennis Ogaro Ondieki

Lingvo gusia

Nivelo 4-a nivelo

Laŭtlegi la tutan rakonton Sonregistraĵo por tiu ĉi rakonto ankoraŭ mankas.


Omogondo o’baba nigo orenge kororekana buya – nigo obwate amaemba, obori, n’emiogo. Korende ekiya ase bionsi pi biria barengeoo namataoke Nonya baba obwate abana abange, nigo namanyete buna ninche anchete ase abachokoro baye bonsi. Nigo anarete kondangeria gochia mwaye. Naende ontebia obobisi bwaye bokeboke. Nonya nigo obobisi obomo mbore atatagete gontebia: nabwo mboria bwa’se arenge gotoberia amatoke aye.

La ĝardeno de avinjo estis mirinda, plena da sorgo, milio kaj manioko. Sed plej bonaj de ĉio estis la bananoj. Kvankam avinjo havis multajn genepojn, mi sekrete sciis, ke mi estas ŝia plej ŝatata. Ŝi ofte invitis min al sia domo. Ŝi ankaŭ diris al mi sekretetojn. Sed estis unu sekreto, kiun ŝi ne dividis kun mi: kie ŝi maturigis bananojn.


Rituko erimo inkarora egekabu ki’amakendo kebekire ase omogaso isiko mwa’baba. Ekero namoboretie buna negiaki, richibu nanyorete ndiria buna: “Ekio negekabu kiane kiogokorera ebikone” Ensemo y’egekabu keria amagoma y’eritoke narengeoo anarete gonchoreria kera rituko. Inkarengereeria inkamanya komoboria, “Amagoma aya nayaki?” Richibu naende nanyorete ndiria buna, “Aya na amagoma ane y’ogokorera ebikone.”

Iun tagon mi vidis grandan pajlan korbon metitan en la sunbrilo ekster la domo de avino. Kiam mi demandis, por kio ĝi utilas, la sola respondo, kiun mi ricevis, estis: “Ĝi estas mia magia korbo.” Apud la korbo, estis pluraj bananfolioj, kiujn avino turnis de tempo al tempo. Mi scivolis. “Por kio servas la folioj, avinjo?” Mi demandis. La sola respondo, kiun mi ricevis, estis: “Ili estas miaj magiaj folioj.”


Inkagoka rende korigereria magokoro, amagoma aria amo n’egekabu keria ki’amakendo. Korende baba agantoma ing’ende komokorera egasi gete. “Gaki, baba tiga indore buna okorosia…” “Tiga konyogerera omwana oyo, kora buna ogotebigwa,” agantebia kare buna oyobeete. Inkaminyoka ebirundo ebinene gochia gokora egiatagete.

Estis tre interesa rigardi Avinjon, la bananojn, la bananajn foliojn kaj la grandan pajlan korbon. Sed avinjo sendis min al mia patrino pro komisio. “Avinjo, mi petas, lasu min rigardi dum vi preparas …” “Ne obstinu, infano, faru tion, kion oni diras al vi,” ŝi insistis. Mi ekkuris.


Ekero nairanete, inkanyora baba gainkaransete isiko riaye korende gekabu keria amd n’amagoma aria tibiarengeoo . “Baba ing’ai kwaira egekabu keria, ing’ai amagoma aria are, naende ing’ai…” Richibu nanyorete ndiria buna, “Noo bionsi bire ase ane yogokerera ebikone” Inkaigwa bobe sana.

Kiam mi revenis, avinjo sidis ekstere sed kun nek la korbo nek la bananoj. “Avinjo, kie estas la korbo, kie estas ĉiuj bananoj, kaj kie …” Sed la sola respondo, kiun mi ricevis, estis: “Ili estas en mia magia loko.” Ĝi estis tre seniluziiga!


Amatuko abere agaeta, na baba agantoma inchie komwoyeria akanyimbo kaye agatereire korwa enyomba yaye y’okorara. Yaani buna nasoete nyomba iga, inkaigwa rimisu ri’amatoke amatubo. Ase erumu eria yaime, noo egekabu keria ki’ababa kiogokerera ebikone biaye kiarengegetubire buya n’oborangeti obonene obogotu. Inkaimokereria oborangeti boria igoro ake igo nagotiokerera rimisu riria rigiya.

Du tagojn poste, avinjo sendis min preni ŝian bastonon el sia dormoĉambro. Tuj kiam mi malfermis la pordon, bonvenigis min la forta odoro de maturaj bananoj. En la interna ĉambro estis la granda magia pajla korbo de avinjo. Ĝi estis bone kaŝita sub malnova litkovrilo. Mi levis ĝin kaj flaris tiun gloran odoron.


Eriogi ria’baba rigantaborora ekero andangeretie, “Ninki ogokora imabwo? Kora bwango ondetere enyimbo yane.” Inkairana bwango nenyimbo yaye. “Ninki ogosekere?” akamboria. Okoboria gokagera inkainyora buna nigo naichanete ase okomanya koria ase abisete amatoke.

La voĉo de avinjo surprizis min, kiam ŝi vokis: “Kion vi faras? Rapidu kaj alportu al mi la bastonon.” Mi elrapidis kun ŝia bastono. “Pri kio vi ridetas?” Avinjo demandis. Ŝia demando konstatigis min, ke mi ankoraŭ ridetis pro la malkovro de ŝia magia loko.


Rituko rikobwatia ekero baba achete minto gokwania mama, inkaminyoka gochia nyomba mwaye korigereria amatoke aria naende. Inkanyore egesabo ekemo konyora giatobire. Intatabora ritoke erimo nakobisa eyanga yane ime. Inkakuneka egekabu keria naende nagosoka. Ingaeta isuku nyuma yenyomba eria inkariria. Nigo riarenge gwansa sana, ase obogima bwane konyora tindaria itoke rigwansa igo.

La sekvan tagon, kiam avinjo vizitis mian patrinon, mi rapidis al ŝia domo por denove kontroli la bananojn. Estis aro tre matura. Mi elektis unu kaj kaŝis ĝin en mia robo. Ree kovrinte la korbon, mi iris malantaŭ la domon kaj rapide manĝis ĝin. Ĝi estis la plej dolĉa banano, kiun mi iam gustumis.


Rituko riria riarenge kobwatia, baba noo arenge mogondo oye akwaa ching’eni. Inkechobanesia na korigereria amatoke aria. Bono konyo ange onsi atobire. Ingasinywa gotiga kobogoria make, ingatabora amatoke ane. Ingasonsogoria ng’oora gochia ase omorangu, inkaigwa baba kagokora isiko. Inkanyara tu kobisa amatike aria eyanga yane ime nakomoetania gochia isiko.

La sekvan tagon, kiam avinjo estis en la ĝardeno, rikoltante legomojn, mi enŝteliĝis kaj rigardis la bananojn. Preskaŭ ĉiuj maturiĝis. Mi ne povis ne preni kvar. Dum mi piedpintis al la pordo, mi aŭdis la tuson de avinjo ekstere. Mi sukcesis ekkaŝi la bananojn sub mia robo kaj preterpasis ŝin.


Rituko riarenge kobwatia nigo riarenge rituko riechiro. Nigo baba arenge koira amatike aye echiro koonia. Tichieti koayerera kogenda mwaye ituko erio. Korende tinyareti komoina ngaki tambe.

La sekva tago estis bazara tago. Avinjo frue vekiĝis. Ŝi ĉiam prenis maturajn bananojn kaj maniokon por vendi en la bazaro. Mi ne rapidis viziti ŝin tiun tagon. Sed mi ne povis eviti ŝin longe.


Emarogoba eyio ekero narangeretiwe na mama, tata na magokoro, inkamanya ninki bandangereria. Obotuko obwo ekero naraire, inkamanya tinkoirorera koiba naende, ebe korwa ase magokoro gose onde bwensi.

Poste tiun vesperon vokis min mia patrino kaj patro, kaj Avinjo. Mi sciis kial. Tiun nokton, kiam mi ekdormis, mi sciis, ke mi neniam plu povos ŝteli, ne de avinjo, ne de miaj gepatroj, kaj certe ne de iu alia.


Verkita de: Ursula Nafula
Ilustrita de: Catherine Groenewald
Tradukita de: Dennis Ogaro Ondieki
Lingvo: gusia
Nivelo: 4-a nivelo
Fonto: Grandma's bananas el la Afrika Rakontolibro
Krea Komunaĵo Permesilo
Ĉi tiu verko estas disponebla laŭ la permesilo Krea Komunaĵo Atribuite 3.0 Tutmonda.
Legi pliajn rakontojn de la 4-a nivelo:
Opcioj
Reiri al la rakontolisto Elŝuti PDF-on